...valjda me neće i razapet ove. Jerbo nisam tip koji okreće drugi obraz. Tko tebe kamenom, ti njega napalmom. Nije statika smrti na križu za ovakve. Ovakvi ne stignu tako daleko. Ovakvi skončaju u plamenu zvijezde repatice... okruženi užarenim metalom i vibracijama koje drobe kosti. Rasplinu se u parama koje tope i keramičke obloge svemirskih letjelica. Nestanu u jarkom bljesku. Ko supernove. Da bi drugi živjeli...

Jer kosac je naš kopilot svagdanji. Kao što to svojedobno jedan naš legendarni jahač prelijepo opisa:

"Od svega se može pobjeći, samo od smrti ne. Ona je uvijek tu negdje, u zraku. Zato se okreni prema njoj i pitaj je što hoće. Onda će od tebe odustati. Tako barem ja radim. Kad zatvorim kabinu ja sam netko drugi. Ja sam borac. Robot. Ovaj Selak, koji sad s Vama priča, ostao je negdje na zemlji."

pukovnik Ivan Selak, Pleso 1995.



I tako prebacih ono što mi je prorokovano. Rekla vračara svojedobno... skončat ćeš 27-e. Nešto vezano za moju veliku ljubav. Dala mi nekakav talisman kako bi ublažila djelovanje tamne strane sile. Naravno da ga nisam nosio. Bilo je još vremena. No malo se za*ebala u proračunu. Skoro zaglavih tri godine prerano. Pomakoh BMW dva metra bočno. Ramenom. No uskrsnu opet iz pepela. Zajaha opet konje vatrene grive. Ali onda dođoše strani ljudi čudnog imena i poslaše nam konje u tvornice salame. Jahače stjeraše u štale da čame u mraku čisteći svinjski izmet. Mnogi stoga odoše u kočijaše. Ja ne htjedoh zamijeniti adrenalin sa zijevanjem zdvojnog kočijaša. Ne htjedoh voziti kočije okružen napirlitanim lakejima. Htjedoh zadržati čistoću vizije. Htjedoh zadržati oštrinu čistoće...

Mnjah... zašto ti *ebeni rođendani uvijek probude ovakve egzistencijalističke spike? Vjerojano zbog inventure. Inventure koja govori, nikad bolje. Pa koji kua onda sve to biti/ne biti sran*e? Za*ebi to. Odo pit s ljudima. Kerozin naravno. I živili i vi meni!